Disciplina i pedagoške mjere
Uspostava discipline od prvog razreda škole znači što manje kaznenih pedagoških mjera, a što više pohvala i nagrada jer time se olakšava rad u školi i oko nje. Dobra disciplina znači bolji odnos djeteta i odraslih.
Prvo što razrednik mora učiniti je postaviti jasna pravila ponašanja u razredu i u školi. Dijete voli predvidljivost jer mu to daje osjećaj sigurnosti. Mora znati što razrednik od njega očekuje i što ono može očekivati od razrednika. Treba se držati pravila. Razrednici koji dozvole učenicima da rade što hoće ne postavljaju granice ponašanja. Iako su neki ponekad prestrogi, drugi su previše popustljivi. Učenici takvih razrednika su zbunjeni jer ne znaju što je dozvoljeno, a što nije.
Kako učenike naučiti pravilima?
Treba ih uključiti u donošenje pravila. U tom slučaju bolje će ih se pridržavati. Moraju znati čemu pravila služe kako bi se zaštitila njihova sigurnost i poštovali drugi. Pravila treba jasno odrediti u svakoj situaciji, ali treba i pohvaliti i nagraditi učenike koji ih poštuju, ili kazniti nepoštivanje. Nekad je dobro napisati pravila i staviti ih na vidljivo mjesto.
Dobar način održavanja discipline su i razredna zaduženja. Svaki učenik može dobiti neka posebna kao npr. briga o cvijeću, panou, kredama i slično. Time se stvara odgovornost prema radu i preuzimaju radne navike.
Jedan od glavnih disciplinskih problema je ometanje nastave. Ometaju uglavnom učenici koji teško zadovoljavaju svoje potrebe u školi. Razlika između onoga što žele i što imaju može biti nepremostiva, a oni onda postanu ljutiti i neprijateljski raspoloženi. Zato je problem kako ih uključiti u rad. Udaljavanje iz učionice, negativna ocjena, vikanje sigurno neće riješiti problem. Pozivanje roditelja također. Tako se zapravo samo prebacuje odgovornost s razrednika na roditelje, što može izazvati nove probleme.
Problemi discipline trebaju se riješiti u razredu. Nediscipliniranom učeniku time pokazujemo kako on sam može riješiti svoje probleme bez roditelja. Za početak s učenikom koji ometa nastavu trebalo bi uspostaviti neverbalni kontakt. Učeniku treba jasno staviti do znanja kako mu nećete moći pomoći dok se ne smiri, pa treba ostati nakon sata. Razrednik to treba činiti mirno, bez ljutnje i podizanja glasa, može se i našaliti, jer šala smanjuje napetost, osobito ako se šali na svoj račun ili preuveliča problem. Time učenik postigne što želi, izazove pažnju ostalih. Ova pozicija pokazuje snagu, a ne slabost razrednika. Zapravo najvažnije je preuzeti nadzor nad situacijom, a to je onda početak rješavanja problema.
Kad učenika nastojimo disciplinirati ne smije ga se vrijeđati i nazivati glupim, zločestim, bezobraznim. Naglasak uvijek treba biti na njegovu ponašanju. Ne osuđuje se osoba, već samo njegovi neprimjereni postupci tj. ponašanje. Ako učenik ne reagira niti na izravni zahtjev razrednika kako se treba smiriti, zahtjev treba nekoliko puta ponoviti. Učenik mora prepoznati kako razrednik misli ozbiljno. Učenici često ispituju izdržljivost učitelja, no učitelj se nikako ne treba upustiti u rasprave ili dokazivanja. Jedina dobra rješenja za disciplinske probleme su promišljena, sustavna i dugoročna. Problemi se ne mogu riješiti u trenutku uzrujanosti, ali se riješe poklanjanjem pažnje koja je učeniku najvjerojatnije i potrebna. Treba saslušati njegovo mišljenje, prihvatiti problem na asertivan, a ne agresivan način. Takvom metodom razrednik može ne samo riješiti razredne probleme već i svoje učenike poučiti društvenoj odgovornosti i učiniti ih osnovama demokracije.
Ima razrednika koji nemaju problema s disciplinom. Oni obično ne viču, ne prijete, ne šalju učenike van iz razreda, već jednostavno svojim autoritetom, ozbiljnošću, glasom, držanjem i stavom daju učenicima do znanja gdje je granica do koje mogu ići. Mora se znati tko je razrednik a tko učenik, s vizijom i čvrstim stavom.
PePsiadmin
