Nasilje u razredu
Zlostavljanje i nasilje svih vrsta sve su prisutnije pojave u našem društvu, bilo da su nasilni učenici jedan prema drugome, prema nastavnicima, ili da ih zlostavljaju odrasli.
Između djece mogući su različiti oblici verbalnog i tjelesnog nasilja. To su: izrugivanje, zastrašivanje, prijetnje zlostavljanjem, ometanje nastave ili sudjelovanje djeteta u nastavi, izolacija ili ponižavanje nekog učenika.
Zlostavljanje ometa djetetov normalan razvoj, bez obzira o kojoj se dobi radi. Svako šesto dijete je žrtva zlostavljanja u školi. Nasilje pridonosi stvaranju nesigurne atmosfere za učenike i sve one koji rade u školi. Nitko ne želi odrastati okružen strahom. Zlostavljanje onemogućava i učenika i učitelje.
Nasilne osobe agresivnošću pokušavaju riješiti sukobe i sve što nije po njihovoj volji. Ako nema sukoba, a nasilje se provodi kroz dulje vremensko razdoblje nad istom osobom, onda govorimo o namjernom zlostavljanju. Zlostavljanje je uvijek signal koji nam govori da zlostavljač treba pomoć, osjeća se loše, pa taj osjećaj želi prenijeti i na druge. Zlostavljač se osjeća nesigurno i nevažno, a zlostavljanje mu daje osjećaj moći. Želi privući pozornost, ljubomoran je, želi se istaknuti, vjeruje kako je vredniji ako ih se netko plaši, to mu se sviđa. U najvećoj mjeri dijete postane agresivno ako ima nepovoljno obiteljsko ozračje kao što je psihička bolest roditelja, ovisnosti, teška socijalno-ekonomska situacija, tjelesna bolest roditelja, smrt, odsutnost roditelja, česti sukobi, razvod, česte selidbe i slično. Kad dijete odrasta u nepovoljnim uvjetima prisiljeno je braniti se pa razvije različite mehanizme obrane koji se manifestiraju agresivnim ponašanjem. Djeca razvijaju i druge oblike psihopatologije kao što je strah od škole, različite fobije, opsesivne poremećaje, čak i psihosomatske bolesti.
Zlostavljana djeca najčešće su hiperaktivna djeca, djeca mlađa od šest godina, prerano rođena djeca, djeca s posebnim potrebama, sa smetnjama u učenju, ona čiji su roditelji u procesu razvoda braka ili djeca s kroničnim bolestima.
Kad govorimo o zlostavljanju ono može biti: tjelesno, emocionalno i seksualno zlostavljanje, ili zanemarivanje djeteta.
Tjelesno zlostavljanje je namjerno nanošenje tjelesnih ozljeda djetetu od strane roditelja, skrbnika ili neke druge odrasle osobe. Uključuje udaranje rukom ili raznim predmetima po tijelu, šamaranje, čupanje, bacanje na pod, trešnju, nanošenje opeklina, porezotina, davljenje ili vezanje za dijelove namještaja, zatvaranje u izolirane prostorije, trovanje hranom, lijekovima, alkoholom i slično.
Emocionalno zlostavljanje je ponašanje roditelja i drugih odraslih osoba koje poručuju djeci kako su bezvrijedna, nevoljena, neželjena. Takvo zlostavljanje uključuje odbijanje, ponižavanje, teroriziranje, prijetnje nasiljem, izoliranje, ograničavanje slobode, iskorištavanje i narušavanje osobnih granica, ignoriranje, emocionalnu nedostupnost.
Seksualno zlostavljanje je svaki seksualni kontakt djeteta i odrasle osobe ili adolescenta koji je najmanje pet godina stariji od žrtve. Odrasli koristi dijete kako bi zadovoljio svoje potrebe. Tu je uključeno izlaganje djeteta pornografskim sadržajima, spolni odnosi, masturbacija pred djetetom, dodirivanje i ljubljenje po intimnim dijelovima tijela, pokušaj spolnog odnosa i spolni odnos.
Zanemarivanje djeteta je propuštanje brige o potrebama djeteta, a može i ne mora biti namjeran. Nekad može biti očito, a nekad je nevidljivo dok ne postane prekasno. Može biti emocionalno, tjelesno, medicinsko ili obrazovno.
U pristupu i pružanju pomoći svakom zlostavljanom djetetu potrebna je suradnja među institucijama, škole, centra za socijalnu skrb, policije, liječnika, državnog odvjetništva, nevladine udruge poput Hrabrog telefona.
Razrednik koji primijeti neki od oblika zlostavljanja dužan je slučaj prijaviti stručnoj službi škole i ravnatelju. Također, treba osvijestiti problem o učenikovim teškoćama u razgovoru s roditeljima bez da navodi svoje sumnje ili pretpostavke. O svemu treba imati pisanu bilješku s detaljnim opisom opaženog. Mjere koje se poduzimaju protiv onih koji zlostavljaju moraju biti trenutne, jasno vezane uz konkretan slučaj kako bi učenik vidio vezu uzroka i posljedice. Mjere moraju biti pravedne, ne ići nasiljem na nasilje i razvojno primjerene. Djeca koju zlostavljaju odrastaju osamljena i uplašena, pate, osjećaju se nesigurno, misle da s njima nešto nije u redu, čak vjeruju kako su sami krivi za to što im se događa. Učenici koje zlostavljaju reagiraju na dva načina. Jedni se povuku u sebe, osamljeni su, nemaju mnogo prijatelja, pasivni su i prestrašeni, a drugi i sami postanu agresivni, izazivaju, provociraju, nezadovoljni su. Jedni i drugi teško sklapaju prijateljstva.
Individualne mjere
Ako mu se učenik povjeri, razrednik bi trebao pružiti potporu i surađivati s učenikom i stručnim službama. Točno će utvrditi tijek događanja, a cilj mu je zaustavljanje takva ponašanja. Trenutna intervencija je neupitna i nužna. Razgovor treba voditi odvojeno s nasilnikom i žrtvom. Dobro je što prije obavijestiti, uključiti roditelje nasilnika i žrtve u sprječavanju daljnjeg nasilničkog ponašanja.
Mjere u razredu
Najbolje je napraviti grupne, razredne mjere protiv nasilništva. Dobro je istaknuti ih na vidljivo mjesto i dosljedno ih primjenjivati. Jako je važno od početka jačati i podržavati ideju zajedništva kako bi razred postao velika obitelj u kojoj djeca imaju sigurnost i podršku. Uvijek je potrebno nastojati pohvaliti učenike zbog pozitivnog ponašanja i pridržavanja pravila. Treba ih nagraditi ako je ikako moguće. Učenike treba uključiti u određivanje mjera za pojedina neprihvatljiva ponašanja. Razrednik treba poticati prijavljivanje zastrašivanja, ne smije savjetovati učenicima da takvo ponašanje ignoriraju, ili se sami suočavaju sa zastrašivanjem i nasilnim ponašanjem. Nikako ne bi trebali prihvatiti loše ponašanje kao šalu ili dio odrastanja.
Izvor: Priručnik za razrednike
