Dnevnik prosvjetnog radnika, kolovoz 2023.
Sutra punim 67 godina. Bole me kosti, imao sam dva infarkta, imam tri stenta.
Danas sam održao redovnih 17 sati. Morao sam u 61. godini upisati još jedan fakultet, pa sada predajem ukupno 6 predmeta. U školi od 836 učenika, radi nas dvanaestoro.
Žena me je napustila prije četiri godine. Kaže – nit me viđa, nit donosim novce u kuću. I u pravu je.
Sve što zaradim dajem na stručno usavršavanje na koje idem tri vikenda mjesečno. Ako i ostane nešto novaca, to dajem za papir, toner, popravak računala i printera.
Svakoga tjedna kod kuće printam oko 320 stranica izvješća i 450 stranica nastavnog materijala.
Neka. Nije mi teško i ne žalim. Ja bar imam posao.
Napokon sam svladao tehniku brzog spavanja. Sada spavam osam sati za tri sata.
Bio sam i na seminaru ”Kako skuhati ručak za dva dana za 20 kuna”, ali to mi ni ranije nije bio problem. Taj seminar nam je platila država.
I da ne pomislite da se žalim – ne, nikako! Ja bar imam posao.
Svakog jutra se prvo zahvalim za zdravlje ministra koji mi je omogućio da radim i doprinosim domovini kako bi izašla iz krize. Kažu da neće još dugo potrajati ta kriza – 12-13 godina maksimalno! To me raduje.
Danas sam imao nastavu kod šesnaestogodišnjaka. Više ih ne dijelimo po razredima nego po godištu, da se oni što su ponavljali ne bi osjećali diskriminirano.
Na satu su mi bila četiri učenika, od njih 28. Ostali su imali neka posla, neka, djeca su i trebaju imati posla.
Nazočni su danas birali što će učiti i koje ocjene žele da im upišem. Divni su ti mladi ljudi. Tako samostalni!
Nakon nastave sam morao obići one odsutne i dostaviti im testove pa će mi ih vratiti, kada ih popune. Kad stignu. Mladi su oni, imaju razne interese i mi za to moramo imati razumijevanja.
Večeras radim i treću smjenu. Mijenjam kolegicu koja je jučer slomila kuk. Kaže, sutra će u školu, ali danas nikako ne može.
Treću smjenu su nam uveli nakon štrajka roditelja kad su se žalili što se njihovom djecom nitko ne bavi navečer pa samo gledaju televiziju i igraju igrice.
Nemojte, molim vas, pomisliti da se žalim! Ne, nikako!
Presretan sam što radim u školi, tako je lijepo raditi s mladima.
Žao mi je što do penzije imam još samo 17 godina.
