Posao koji se (ne) voli
I dok se učenici polako navikavaju na činjenicu da su ljetni praznici pri kraju i da će ponovno trebati sjesti u školske klupe, učitelji također odbrojavaju dane do povratka na posao. U rascjepu misli o smanjenju ionako male plaće, mogućeg štrajka koji bi, sasvim sigurno, do kraja okrenuo javnost protiv njih, mnogi nestrpljivo iščekuju ono zbog čega su i izabrali to zanimanje. Novi susret sa svojim učenicima, radost druženja, poučavanja te prenošenja stečenih znanja. O položaju učitelja, kao i o, primjerice, sastavu hrvatske nogometne reprezentacije, baš svatko ima svoje mišljenje i svi misle da su u pravu. Jedina činjenica u kojoj se svi slažu jest podatak da se taj položaj tijekom godina uvelike promijenio.
Ne treba ponovno isticati nedovoljnu opremljenost škola, zemlju znanja samo na papiru, improvizaciju i sve teškoće s kojima se danas susreću učitelji… Novi dodatni uteg je i pretjerani pritisak pojedinih roditelja koji misle da samo oni znaju što je najbolje za njihovo dijete i imaju potrebu miješati se baš u sve, ne sluteći da svojoj miljenici ili mezimcu rade medvjeđu uslugu. Pred takvim buntovnicima ustupaju čak i oni, brižni i marljivi roditelji, koji smatraju da je obrazovanje ključ uspjeha i da se poziv učitelja mora cijeniti.
Iako svi znaju o kako se zahtjevnom i nedovoljno priznatom poslu radi, iako se i u medijima školstvo oslikava uglavnom tamnim tonovima, ipak se među mladim ljudima zanimanje za to zvanje ne gubi. Zašto je tome tako? Jedna moja draga prijateljica, danas i sama učiteljica, napisala je svojedobno jedan članak koji nikad nije objavljen, a sve rečenice u njemu poprilično su znakovite i potiču na razmišljanje. Evo fragmenta:
Još sam u srednjoj školi znala što u životu želim biti. Imala sam takvu sreću da sam podršku imala, ne samo u roditeljima, već i u profesorima svoje gimnazije. Ohrabrivali su me u pokušajima da ostvarim snove. Željela sam biti učiteljica. Moram priznati da sam naišla i na iskrene izljeve sućuti: „Učiteljica,…pa dobro. Znaš da ćeš morati imati muža koji će dobro zarađivati.“ ili; „Izludjet će te sva ona djeca. Ja ne mogu ni sa svojima.“ ili; „Namučit ćeš se na fakultetu, a nikad si u životu nećeš moći priuštiti neke stvari. Ne mislim na luksuze, već osnove.“
Koliko se položaj učitelja zaista promijenio? Cijeni li se danas to zanimanje? Ima li to zvanje svoju budućnost? Vidite li sebe kao učitelja/učiteljicu? Na ta i slična pitanja odgovarali su učenici i učenice OŠ Stjepana Basaričeka iz Ivanić Grada. Od osamdesetak anketiranih samo su rijetki izjavili da u budućnosti žele stati pred učenike. Većina ih smatra da je taj posao previše stresan, premalo plaćen, nedovoljno popularan, prezahtjevan…
Uostalom, pročitajte najzanimljivije komentare:
- ja kao učiteljica? Morala bih se svaki dan rano buditi, živcirati od ranog jutra, razgovarati s njima i kad ne bih bila raspoložena, ocjenjivati testove, podržavati njihove primjedbe, trpjeti uvrede… Ne, hvala!
- ima puno učitelja koji to rade samo radi plaće. Takve đaci obično ne vole!
- učitelji završe neki težak fakultet i nakon toga dolaze u školu gdje ih učenici zezaju.
- nekad su se učitelji poštivali više nego danas, ali to je normalno jer u današnje vrijeme sve normalno je nenormalno!
- prije je najdraži učitelj bio onaj koji najmanje tuče, a danas onaj koji najblaže ocjenjuje.
- prva stvar kod učitelja je ta da on mora odlučiti kako će znanje prenijeti nama, a zatim ga i on sam mora savladati.
Pitanje je misle li tako i roditelji? Ne bi li trebalo vjerovati izjavama „očevidaca“, onih koji svakodnevno borave s učiteljima? Kaže li uzalud da djeca najbolje znaju i da ne lažu? Možda se pitate kako se ponašala naša učiteljica iz uvoda i je li onaj njen početni zanos nestao ili je i dalje uvjerena da je dobro izabrala?
Sljedeće rečenice nude odgovor:
Prvi plakat koji sam napravila kao razrednica bio je u obliku sunca na kojemu je pisalo:
„NE MORA SVAKI UČENIK BITI ODLIČAN ĐAK,
ALI MOŽE POSTATI ODLIČAN ČOVJEK“.
Pitali su me kako mogu raditi s djecom, iz dana u dan se spuštati na njihovu razinu znanja i razmišljanja. Moj je odgovor da je to najlakši dio posla. Teže je objašnjavati svoje mišljenje odraslima i voditi beskonačne rasprave s njima; mnogi su iskvareni, umorni od posla i života. Djeca su ta koja su iskrena, naivna, nevina i spremna bezuvjetno vam se predati u ruke…
Ovaj tekst ne bi trebao poslužiti kao svojevrsna oda učiteljima jer oni to sami nikada i ne bi tražili. Možda bi tek komadić zadovoljstva predstavljao povratak izgubljenog poštovanja prema osobama koji su, uz roditelje, najzaslužniji hoće li se pojedino dijete otisnuti na pravi put…
Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
